neki dan sam čitala jednog pjesnikinju. zove se, hladan među gljivama ili tako nekako. a napisao je pjesmu o kolinju i svinjskim polovicama. nešto kao kak je u svinji bio samo mrak čitavo vrijeme dok ju nisu ritualno obradili pa je ušla svjetlost u njena pluča i u srce jer da inače do tog svečanog trenutka joj je (toj svinji) svjetlost ulazila samo kroz uši i usta. bilo je još riječi o kobasama i o sazvježđu velikog medvjeda nemogu to sad prenijesti, ali bilo je riječi predivnih baš predivnih.
dopustite mi da citiram jedan stih i neka mi oprosti autor
"poslije smo ju digli na čengele i raspolutili
poznata slika, zimska idila
ostala je spojena samo dolje vrhom njuske
a majstor krivom stranom noza
vadi ledjnu mozdinu iz kicme
on je covjek koji se snalazi unutar svinje"
ljudi, susretla sam geniju!
kada smo se vozili u vlaku
svak u svojoj kompoziciji
on je gledao u ocean
i onda je reko
"to nije lijepo!"
tada sam to prvi puta razumijela
Nema komentara:
Objavi komentar